Bilo je to u proljece 1987.godine, kada su se sastali najveci fanovi tima sa Grbavice, Tarik Handzic- Zuti, Adnan Mahmutovic- Java i njegov brat Adil, Faruk Dzanko, kemo Mostarac, Dzevad Begic Djilda, Sida…

O svemu tome jedan od predvodnika “Manijaka” Tarik Handzic -Zuti prica:

“Sjecam se da smo u organizovanim grupama dolazili na juznu tribinu stadiona Grbavica, gdje smo svake druge nedjelje bodrili svoje ljubimce. Bilo je to krajem sedamdesetih i pocetkom osamdesetih godina, kada na Zeljinom stadionu jos nije bila izgradjena sjeverna tribina. Tada je sa nama u grupi bio i Amar Osim, tadasnji junior Zeljeznicara, a kasnije prvotimac Plavih sa Grbavice. Amar bi nam donosio sirenu za navijanje, koja je stvarala zaglusujucu buku i ciji zvuk bi doprinosio stvaranju paklene atmosfere na utakmicama Zeljeznicara. Pored toga sto je ova grupa navijaca bila redovna na jugu Zeljinog stadiona, odlazilo bi se takodje i na gostovanja, koja smo sami finansirali. Klub nam u to vrijeme nije placao putovanja i sjecam se da smo po formiranju “Manijaka” redovno odlazili u gradove, gdje je gostovao nas omiljeni tim, nas Zeljo. Bili smo u Beogradu, Zagrebu, Rijeci Pristini, Ljubljani, Tuzli, Zenici…. “Manijaci” su bili strah i trepet na svim stadionima sirom prethodne Jugoslavije, jer se nismo nikoga bojali. Zeljeli smo dokazati privrzenost i ljubav prema voljenom Zelji, za kojeg smo navijali jos od malih nogu. Bili smo tada puni neke cudne energije, mladalackog bunta, pomalo zeljni avantura i putovanja.

Ipak , najzesci momak medju Manijacima bio je rahmetli Dzevad Begic djilda, nas Zlatni Ljiljan, koji je poginuo u toku agresije, u Sarajevu 1993.godine, kao borac armije Bosne i Hercegovine, spasavajuci u Ulici Zmaja od Bosne zenu ranjenu od snajperskog metka. Djildu sam dugo poznavao. Bio je mladji od mene nekoliko godina i pamtim ga kao neustrasivog i hrabrog momka, koji je imao i srce i drcnost da se sam obracunava sa navijacima protivnickih timova. Djilda je bio raja sa Kosevskog brda i jedan od prvoboraca Armije Bosne i Hercegovine. Prilikom protestnih demonstracija pred Skupstinom Bosne i Hercegovine, u aprilu 1992.godine, bio sam u drustvu bivseg Zeljinog fudbalera Edina Sprece, kad mi je rahmetli Djilda prisao na mostu Suade Dilberovic i rekao:”Tarik povucite se ti i Spreco, sklonite se”.

Edin Spreco i ja smo bili posli za masom prema mostu, ali smo poslusali Djildino upozorenje, da bi se, nesto kasnije, zaculi pusnji na masu protestanata, od strane vec organiziranih cetnika. Od kada je Djilda tada pocetkom aprila 1992.godine, uzeo oruzje, nije ga iz ruku ispustao do tragicne pogibije. O Djildinoj hrabrosti svjedoce brojni primjeri njegovih postupaka tokom rata i o tome mogu govoriti njegovi saborci. Ja mogu potvrditi da je Djilda, kao jedan od predvodnika navijacke grupe “Manijaci”, a kasnije i vodja, ispoljavao nevidjenu hrabrost i smjelost da se upusti u obracune sa protivnickim navijacima, stiteci dostojanstvo Zeljinih navijaca “Manijaka”.

Bilo je i komicnih situacija, kao onda kad je u Ljubljani, na utakmici Olimpija- Zeljeznicar, koja je bila slaba i nezanimljiva, jedna lopta dosla u gledaliste do Djilde. On ju je tada uzeo, probusio nozem i vratio u teren, uz rijeci:”Sad igrajte s njom”: Ja sam bio vodja “Manijaka” do proljeca 1985.godine, tacnije do one nesretne utakmice sa Videotonom na Grbavici, kada se nismo plasirali u finale kupa UEFA. Sjecam se da sam poslije te utakmice bio phisicki slomljen i tada sam rekao Djildi da ja vise ne mogu predvoditi “Manijake”, te da on preuzima vodstvo Zeljinog navijackog ganga. Od tada sam uz Djildu i Adnana Mahmutovica - Javu bio jedan od predvodnika “Manijaka”.

Inace, moram se prisjetiti vremena kada zvanicno nisu bili osnovani “Manijaci” - “The Maniacs” i kada su na jugu Zeljinog stadiona dolazile pojedinacne grupe sa posebnim imenima, ali koje su zajedno cinile Zeljin navijacki front. Bile su to grupe: “Joint Unions”, “Blue Tigers”, “Bistrik boys”, zatim grupe iz sarajevskih kvartova Grbavice, Hrasnog, Čengić vile, Dobrinje, te one van Sarajeva, iz zenice, Visokog, Hadzica, Travnika, gdje inace Zeljo ima velik broj navijaca.

Ja sam u ovom drugom vremenskom periodu, od kada sam pripadnik Zeljinog navijackog fronta, “The Maniacs”, imao dosta dozivljaja, narocito na gostovanju u drugim gradovima, a svakako i na nasem stadionu Grbavica. Sjecam se jedne utakmice za kup na Grbavici, kada su se sastali Zeljeznicar i Sloboda iz Titovog uzica. Bilo je to cini mi se 1981.godine. Ja sam tada bio povrijedio glavu i hitno sam prebacen u bolnicu, gdje mi je doktor rekao da odem slikati glavu, nakon cega sam mu odgovorio “Ali doktore, sad ce poceti drugo poluvrijeme”: O mej je samo cudno pogledao i rekao:”Ti nisi normalan”.

Vratio sam se na stadion Grbavica sa zavijenom glavom i, dolazeci ponovo na jug, medju Manijake, culo se skandiranje: “Zuti, Zuti, Zuti!!”.

Mi smo na gostovanjima Zeljeznicara u drugim gradovima imali dosta problema i cesto smo napadani od domacih navijaca, kao sto je bilo, na primjer u Rijeci, Zagrebu, Zenici…

“Manijaci” su pored fudbalskih, voljeli ici i na druge utakmice, gdje je igrao neki klub iz sportskog drustva Zeljeznicar. Pamtim, na primjer putovanje u Split sa Zeljinim kosarkasima, koji su igrali vaznu utakmicu protiv dalvina, u dvorani na Gripama.

Zao mi je sto nas, kao navijace Zeljeznicara, nekada u medijima tretiraju u negativnom kontekstu kao rusioce destruktivce, one koji remete javni red i mir. Iako ima i toga u pojedinacnim slucajevima, posebno naglasavam da smo kao osnovni motiv, prilikom osnivanja i organiziranja Zeljine navijacke grupacije “Manijaka”, imali prije svega, ogromnu ljubav prema timu sa Grbavice, kojeg smo zavoljeli jos u djetinjstvu, dlazeci na prve utakmice sa roditeljima, a onda grupno, kao raja. Tu je, naravno i zelja za druzenjem, avanturom, putovanjima… Smatramo da su “Manijaci” najbolja navijacka grupacija na prostorima prethodne Jugoslavije i da smo bolji, vatreniji i strastveniji navijaci od “Hordi zla”, “Torcide”, “Grobara”, “Delije”Bad Blue Boys”… To smo, mislim i dokazali bezbroj puta. Jer, kako objasniti cinjenicu da je juzni dio stadiona Grbavica, gdje su skoncentrisani “Manijaci”, uvijek dupke pun i pored losijih rezultata i slabog plasmana na tabeli…